Rad je zamišljen kao fenomenološki prikaz stožernih pojmova koji strukturiraju film kao medij kroz koji spoznajemo sebe i svijet oko nas. Osim što se razmatra o psihoanalizi i filmu te ko konformizmu, razlaže se i detaljno raspravlja o poteškoćama u definiranju. Nakon rasprave i konspekta dosadašnjih spoznaja na polju psihologije, psihoanalize, teorija spoznaje i filma, a temelji se na analizi paralelnog razvoja akademskog promišljanja (materijalno poimljenog) filma kao fenomenološki kompleksno definiranog koncepta medija, te psihoanalize kliničke teorije ličnosti formalno (zahvaljujući procesu dokazivanja) neovisne o sekundarnom (gotovo paralelno znanstveno inaguriranom) psihoanalitičkom pokretu u psihologiji iz kojeg se razvio konvencionalni bihevioralizam, te naknadno/posredno i suvremena kognitivna (razvojna) psihologija. Paradigmatski sukus naznačenog interdisciplinarnog znanstvenog fuziranja karakterističnog za fin de siècle period u razvoju znanosti, te popratno potvrđivanje disciplinske dihotomnosti temeljnih znanstvenih izvorišta i utoka sirove multiple utemeljene znanstvene spoznaje doveo je do naknadne uspostave psihoanalitičke teorije filma kao naprednog idejnog križanca marksističke filmske teorije, šireg konteksta kritičke teorije u sociologiji, te tzv. teorije aparata formirane na dekonstrukcijskoj potrebi dokazivanja filmskog medija kao kompleksnog semiotičkog idejno-ideološkog mehanizma.