Tema ovog diplomskog rada bavi se utjecajem životnih okolnosti odabranih umjetnika i njihovog emocionalnog, psihičkog i fizičkog stanja na njihovo stvaralaštvo. Na samom početku upoznajemo se s umjetnošću kroz povijest te kako se umjetnost oduvijek koristila kao jedan oblik terapije, ne samo u slikarstvu nego i u svim drugim granama umjetnosti. Kratkim dijelom daje se povijesni i stručni uvid u art terapiju koja se vrlo kasno javlja kao koristan alat u psihoterapiji kojim se može pomoći ne samo onima koji imaju izražen talent za slikanje, nego i svim ostalim ljudima. Postavljaju se i pitanja jesu li kreativnost i psihičke bolesti povezane, ali isto tako i konstatacija da se iste kod umjetnika u ni jednom slučaju ne bi trebale romantizirati. Iako se na pitanje jesu li psihičke bolesti i kreativnost povezane ne može dati konkretan odgovor, kroz sažetak života odabranih umjetnika, možemo vidjeti kako je njihova umjetnost na njih osobno ipak djelovala kao jedan oblik terapije. Navedeni umjetnici nisu imali lagane živote te je svaki od njih imao pojedinih psihičkih ili fizičkih poteškoća. Rad prikazuje život i stvaralaštvo Francisca Goye kroz povijesni razvoj vremena u kojem je živio. Govori i o Vincentu Van Goghu čija su najpoznatija djela nastala upravo u psihijatrijskoj ustanovi, osim njih spominje se i Jackson Pollock koji se borio s alkoholizmom, ali i žene umjetnice, koje osim što su se za svoje mjesto u muškom svijetu morale teško izboriti, bolovale su od raznih poteškoća. Naglasak je stavljen na traumatične situacije iz života odabranih umjetnika. Zaključuje se da su se umjetnošću nerijetko služili kako bi izbjegli svoju vlastitu stvarnost ili svoje osjećaje izbacili van. To upućuje na činjenicu da je umjetnost ustvari već davno prepoznata kao alat s kojim osoba pokušava riješiti svoje probleme. Kako bojama i drugim materijalima umjetnici svoje unutarnje osjećaje, koje je nekada teško verbalizirati, s lakoćom ispuštaju iz sebe i prebacuju na svoja platna.