U diplomskom radu predstavljena je tema o ostatcima staroslavenskih vjerovanja i poimanja svijeta koja su terenskim, filološkim i literarnim istraţivanjima uoĉena na hrvatskom etničkom prostoru te kršćansko preslojavanje svetih mjesta koje je uslijedilo, na odabranim primjerima. Objašnjen je ciklus kojim se obnavlja godina, ali i život. Rođenje Boţića (Jurja/Jaryla) u rano proljeće bio bi najsretniji Gromovnikov dan da ga isti dan nisu oteli Velesovi ljudi. Ipak najavljuje se susret mladića i djevojke (Mare) u proljeće. Na Jurjevo mladić dolazi isprositi djevojku kojom će kasnije oženiti. Marinu ruku uzima Ivo/Ivan – isti lik dugog imena. Baš kao i čovjek, bog je varljiv. Nakon što je iskoristio, ostavlja svoju dragu koja mu se kasnije osvećuje ubojstvom. Njegovo djelovanje još je živo kroz ljetnu žetvu, ali do novog proljeća on je već mrtav, i njegova družica umire, nakon što je pretvorena u oronulu staricu (Moranu). S novim proljećem dolazi i novi početak. Isti, ali ipak novi. Opet će svojom svadbom donijeti rodnost na zemlju i tako ukrug od kad je vijeka. Njihovi roditelji, (jer su Jarylo i Mara brati i sestra) najviša božanstva slavenskog panteona, također vode svoju bitku. Perunov suparnik Veles svake jeseni otima Mokoš i odvodi ju u svoj podzemni svijet, a svakog proljeća Perun ju preotima natrag. Kako se obnavlja priroda, obnavlja se i godina i sve na svijetu. Ono što je nekad bio dolje sada je gore i obrnuto. Važno je samo da se u konačnici vrati na svoje mjesto. Od trenutka dolaska na ove prostore Slaveni su svojim bogovima dodijelili vrhunce, doline i vode za dom. Odredili su im kult u prostoru. Tročlane strukture u krajoliku živi su dokaz prenošenja vjere u stvaran životni prostor. Perunov, Gromovnikov dom je na vrhuncu neke gore ili planine s koje može vidjeti sve što se doganja u srednjem svijetu. Suprotno od njega, iz podzemnog svijeta, iza crvenog mora, vreba Veles u nadi da će mu oteti ženu (stoku, vode – kako u kojoj inačici mita). Mokoš je čak i u prostornoj strukturi smještena između muža i ljubavnika koji se otimaju za nju. Nekadašnja slavenska svetišta postala su kršćanske crkve. Umjesto Perunu, hodočasti ćemo sv. Jurju ili drugim kršćanskim svetcima sličnih karakteristika.