Sažetak | U stražnjem dvorištu Arheološkog muzeja u Splitu nalazi se značajna količina arheološkog materijala, koja je u taj prostor smještena radi privremene ili trajne pohrane, u očekivanju konzervatorsko-restauratorskih zahvata ili jednostavno zbog ostvarenja sigurnijih uvjeta nego što bi to bilo moguće ostvariti na izvornim lokalitetima. U određenim slučajevima, suvremeni je život Salone uzrokovao uništenje nekih lokaliteta, ili slučajne pronalaske artefakata tijekom poljodjelskih radova, pa su istraživači, ravnatelji muzeja, ili muzejski kustosi otkupljivali nalaze i pohranjivali ih u muzej. Među tim materijalom posebnu pozornost konzervatora-restauratora privuklo je trinaest paleta s ulomcima mozaika kojima je bila potrebna hitna intervencija zbog izrazito lošeg stanja - bili su prekriveni mahovinom, borovim iglicama i smolom, određeni su se ulomci prelamali, a njihov teselatum se odvajao od podloge. Ova znatna količina materijala predstavljala je izazov u svakom pogledu, počevši od nedostatka izvorne povijesne dokumentacije o njihovom porijeklu i okolnostima njihovog dopremanja u muzej, pa sve do planiranja budućih restauratorskih radova na svakom pojedinom ulomku, odgovarajućeg načina pohrane i eventualne prezentacije. Premda je hitna, preliminarna intervencija na tim mozaicima započela je prije nekoliko godina, kada je glavnina materijala dokumentirana i kataloški obrađena, dok pitanja konzervacije i prezentacije nisu razriješena, te je svakim tjednom bilo vidljivo narušavanje stanja, odnosno cjelovitosti ulomaka mozaika. Zbog izrazito nepovoljnih uvjeta čuvanja u dvorištu sub divo, mozaici su prebačeni u dislocirano skladište (depo) Arheološkog muzeja u Solinu, kako bi se olakšala priprema za konzervatorsko-restauratorske radove. Premještanjem u depo započela je njihova detaljna konzervatorsko – restauratorska obrada, uključujući čišćenje, spajanje ulomaka i izradu privremenih podloga. Ovi su zahvati omogućili njihovo primjereno čuvanje i značajno usporili njihovo propadanje, čime su stvoreni preduvjeti za njihovo buduće istraživanje i prezentaciju, posebno u svjetlu mogućnosti pronalaska novih ulomaka ili podataka o njihovom porijeklu. |
Sažetak (engleski) | In the backyard of the Archaeological Museum in Split, there is a significant amount of archaeological material, placed in this space for temporary or permanent storage, awaiting conservation-restoration interventions, or simply due to the need for safer conditions than could be provided at the original sites. In certain cases, the modern life of Salona caused the destruction of some sites, or accidental discoveries of artifacts during agricultural works, leading researchers, museum directors, or museum curators to acquire the finds and store them in the museum. Among this material, special attention from conservators-restorers was drawn to thirteen pallets with mosaic fragments that required urgent intervention due to their extremely poor condition – they were covered with moss, pine needles, and resin; some fragments were breaking apart, and their tessellatum was detaching from the substrate. This substantial amount of material posed a challenge in every respect, starting with the lack of original historical documentation regarding their origin and the circumstances of their transport to the museum, all the way to planning future restoration work on each individual fragment, finding appropriate storage methods, and potential presentation. Although an urgent, preliminary intervention on these mosaics began several years ago, when the majority of the material was documented and cataloged, the questions of conservation and presentation remained unresolved, and the deterioration, i.e., the fragmentation of the mosaic pieces, became more evident each week. Due to extremely unfavorable storage conditions in the open-air courtyard, the mosaics were transferred to an off-site storage facility (depot) of the Archaeological Museum in Solin, to facilitate preparation for conservation-restoration works. With the move to the depot, their detailed conservation-restoration treatment began, including cleaning, joining fragments, and creating temporary supports. These measures enabled their proper preservation and significantly slowed down their deterioration, creating the conditions necessary for their future research and presentation, especially in light of the possibility of discovering new fragments or data about their origin. |