Sažetak | Glazbeni jezik Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina poslužio je kao tema za mnoge filozofske i teoretske rasprave i analize. Skrjabinov glazbeni jezik nije jedinstven već svako njegovo razdoblje skladanja označava i nov glazbeni jezik. Zbirka 24 preludija op. 11 pripada ranoj fazi skladanja, u kojoj se prepoznaju utjecaji F. Chopina i F. Liszta. Do sada su se uglavnom inozemni autori bavili Skrjabinom, i to ponajprije njegovim kasnijim djelima. Među njima su: Zofia Lissa, Hermann Danuser, Carl Dahlhaus i Hermann Erpf. Najviše su se istraživali pojmovi poput mističnog akorda, Klangzentruma, svjetlosnog glasovira koji se svi vežu za njegovi kasni rad. Nedostaje istraživanja o glazbenim minijaturama iz rane faze, jer iako se radi o stilu kasnog romantizma, Skrjabin uistinu sklada na sebi svojstven način. Ovaj magistarski rad istražuje Skrjabinov glazbeni jezik koji se veže za zbirku 24 preludija op. 11. Cilj je analizom svih preludija pojedinačno, doći do jedinstvenih motivskih, ritamskih i harmonijskih postupaka skladanja koji objedinjuju ove preludije. Također, istraživanjem dokazujemo ima li ranija faza skladanja elemente kasnije, te radi li se o postepenom razvoju istih elemenata gdje ranija faza unaprijed određuje i anticipira kasniju fazu, ili se ipak radi o dva različita glazbena jezika iz dvije faze. U nedostatku slične literature na hrvatskom jeziku, ovaj magistarski rad moći će poslužiti bilo teoretičarima bilo izvođačima. Razumjeti glazbeni jezik Aleksandra Skrjabina vrlo je kompleksno i zahtjevno, a posebno kada se o njemu čita na stranom jeziku. Analiza Preludija omogućuje jasan prikaz kraja 19. stoljeća, ali i lakše razumijevanje stoljeća koje slijedi, jer se zasniva na kompozicijskim tehnikama čiju je osnovu postavio Skrjabin. Također, jasna analiza preludija pridonijet će i boljoj izvedbi istih, jer instrumentalistu pruža bolju predodžbu o glazbenom materijalu. Na taj će način znati što istaknuti, kako frazirati i što je karakteristično za određeni preludij. |