Čovjek je odavno izgubio dodir i život u toku s prirodom. Ponaša se okrutno i kao da je vlasnik ove planete, te ga bez granica uništava. U zanosu tehnologije i njenog napretka zanemarili smo očuvanje neophodnih izvora potrebnih za život. Izgradili smo tehnološki napredno “bogatstvo” i uspjeli uništiti sustave prirode koji su Zemlju održavali idealnim mjestom za život i razvoj života. Pravac kojim se čovjek kreće je osmišljen kao putovanje gdje mi svakim danom napredujemo te stječemo nova znanja i vještine. Krstarenjem kroz tu čudnu pustolovinu, kao žitelji ovog planeta slobodno možemo koristiti sve izvore koje nam on nudi. Neki od tih izvora su obnovljivi, dok su drugi ograničeni i nepovratni. U skladu s tim navodima trebamo se ponašati obzirno prema budu- čim stanovnicima. Kako smo i mi sami dobili razne sirovine na korištenje, moramo se na istovjetan način odnositi prema drugima. Čovjek kao vremenito biće dolazi na ovaj svijet bez ičega, a odlazi na potpuno jednak način. Cijela ideja jednog životnog ciklusa ljudskog bića je nastajanje, djelovanje i odlazak. Na sami početak kao na kraj ovog ciklusa ne možemo utjecati, već možemo na smislen i odgovoran način živjeti i stvarati, a da pritom ne brišemo izvore koji su životno potrebni. Našli smo se u potrebi za razdobljem gdje moramo poduzeti određene mjere kako bi zaustavili daljnje uništavanje. Ektocen je novo stvoreno i fiktivno geološko razdoblje koje što prije treba započeti svoje postojanje. Epoha u kojoj su ljudi svojim djelovanjem dužni očuvati i zaštititi baštinu Zemlje. Uzevši u obzir da smo skrenuli sa sigurnog puta, Ektocen bi nas poput signalizacije trebao usmjeriti natrag prema skladnosti i održivosti. Kroz diplomski rad ću ukazati na problematiku, kako bi se svijest čovjeka i njegovo djelovanje prema prirodi promijenilo. Ilustracijama i 3D modelima su prikazani apokaliptični i grubi prizori koji će zajedno s urbanim intervencija i web sadržajem nastojati pridonijeti većoj ekološkoj osviještenosti i očuvanju Planeta Zemlje.